Inventura sjećanja
U dobi od 4 ili 5 godina, uspio sam u jednom danu na nekoliko stranica starog rokovnika (na čijim je koricama u donjem desnom kutu suhim žigom bio utisnut logo i natpis „Rafinerija nafte - Bosanski Brod“) zbiti kompletan inventar našeg stana vodeći računa o svakoj stvari i njenom broju. Ukućanima nije bilo jasno zašto hodam po stanu s olovkom u ruci i revno prebrojavam stvari povremeno bilježeći nešto u rokovnik. Na kraju dana, i moje misije, u rokovniku su se našli crteži svih žarulja, ključeva, žlica, vilica, noževa, čaša, tanjura, svih vrata, svakog prozora, svake stolice - uredno nanizani jedno uz drugo, točno na broj. Moja je mati tu svojevrsnu inventuru sačuvala te se njome, s vremena na vrijeme, hvalila susjedama i rodbini.
U jesen 1992. godine, pakirajući najnužnije stvari na brzinu u torbe, s mnogim dragim uspomenama, ostavila je i taj rokovnik. Kako je vrijeme prolazilo, moje je sjećanje na spomenutu inventuru polako blijedjelo...
U stanu u kojem sam odrastao, od te jeseni do danas, živjelo je mnogo ljudi - pojedinaca ili obitelji. Svatko je od njih pri odlasku, ustupajući mjesto novim stanarima, sa sobom odnio i dio naših uspomena, a moja je inventura završila u smeću ili nečijoj peći.
Prije nekoliko godina mati me podsjetila na taj rokovnik. Vratila mi je sjećanje koje me polako zaokupljalo i nalazilo načina da ponovno dobije svoj materijalni (ob)lik. Osnovna ideja mi nije bila ponovno materijalizirati izgubljeno nego pokušati materijalizirati sjećanje. U tehnici slijepog tiska, koja je po (svojoj) prirodi više taktilna, u sjenama koje se pod različitim kutovima osvjetljenja pojavljuju, našao sam način da ponovim inventuru (po sjećanju, naravno) odnosno da stvorim konglomerat od listova na kojima se forme samo naziru. Gledane pod različitim kutovima one nestaju i ponovno izviru na površinu – kao sjećanje koje blijedi ili se ponovno vraća…
Igor Čabraja
